Vachellia nilotica – akacija nilotica
Vachellia nilotica, odnosno akacija nilotica, jedno je od najprepoznatljivijih stabala sušnih područja Afrike i Južne Azije. Više od dva stoljeća botaničarima je bila poznata kao Acacia nilotica ili Acacia arabica - pod tim drugim nazivom još se uvijek pojavljuje u mnogim katalozima sjemena i stručnim publikacijama o njezinoj uporabi. Vrstu je već 1753. godine opisao Carl Linnaeus kao Mimosa nilotica; naziv vrste upućuje na Nil, uz koji je stablo Europljanima najprije postalo poznato. Godine 2005., nakon podjele golemog roda Acacia, afričke i azijske vrste s jednostavnim trnjem premještene su u rod Vachellia, dok je naziv Acacia uglavnom zadržan za australske akacije.
Akacija nilotica objedinjuje tipične značajke stabala savane: gustu krošnju koja pruža hlad, trnje koje štiti od brštenja, dubok korijenski sustav i sposobnost vezivanja dušika. U izvornim je zemljama višenamjensko stablo - daje arapsku gumu, tanine, drvo, stočnu hranu i tradicionalne lijekove - a istodobno može biti i problematičan korov ondje gdje je unesena. Za vrtlare iz hladnijih europskih područja prije svega je atraktivna lončanica egzotičnog izgleda i zanimljive povijesti.
Botanički opis i habitus biljke
Vachellia nilotica je stablo ili velik grm koji obično doseže 5-20 m visine, a u najpovoljnijim uvjetima uz rijeke čak oko 25 m. Deblo je kratko i debelo, a kod starih primjeraka promjer mu doseže do 1 m; prekriveno je tamnosmeđom ili gotovo crnom, duboko ispucanom korom. Iz oštećenja kore istječe crvenkasta, prozirna smola. Krošnja je gusta, kuglasta ili kišobranasta, a kod stabala koja rastu na poplavnim područjima često je spljoštenija. Mladi izbojci su smeđi, gusto dlakavi, s parovima ravnih, svijetlosivih trnova dugih 1-5 cm koji izrastaju pri osnovi listova; na starijim stablima trnje postaje rijetko ili nestaje.
Listovi su dvostruko perasti, sastavljeni od 3-12 parova ogranaka, od kojih svaki nosi od nekoliko desetaka do nekoliko desetaka parova sitnih, uskih liski. Lišće je matiranozeleno do sivkastozeleno i krošnji daje nježan, prozračan izgled. Cvjetovi su vrlo sitni, skupljeni u kuglaste, zlatnožute glavice promjera 1,2-1,5 cm, mirisne i smještene po 2-6 u pazušcima listova. Plod je mahuna duga 6-25 cm i široka oko 1,5 cm, sivobijela do sivkastozelena, baršunasto dlakava i izrazito sužena između sjemenki, zbog čega podsjeća na niz perli ili ogrlicu. U njoj se nalazi nekoliko do desetak tamnosmeđih, spljoštenih, glatkih sjemenki; u kilogramu ih ima 5000-16000.
Varijabilnost i podvrste
Vrsta je iznimno varijabilna, a botaničari unutar nje razlikuju devet podvrsta koje se razlikuju po dlakavosti izboja i mahuna, obliku vjenčića te preferencijama staništa. Riječni oblici, poput subsp. nilotica (dolina Nila), subsp. tomentosa (Sahel) i subsp. indica (Indijski potkontinent), rastu na povremeno poplavljenim ravnicama i uz vodotoke, obično u područjima s oborinama od 600 do 2300 mm. Suholjubni oblici, među njima subsp. adstringens, subsp. kraussiana i subsp. leiocarpa, nastanjuju suhe savane i šikare s oborinama od samo 100 do 1500 mm. Podvrsta kraussiana rasprostranjena je u južnoj Africi, gdje tvori karakteristična stabla kišobranaste krošnje, dok subsp. cupressiformis iz Indije ima usku, čempresastu krošnju i ponekad se sadi kao ukrasna biljka.
Brzina rasta i razvoj
Bagrem nilski raste brzo, osobito u mladosti, kada većinu energije ulaže u korijenski sustav. Na suhim staništima razvija dubok glavni korijen koji doseže podzemne vode, a na poplavnim područjima - razgranatu mrežu bočnih korijena. Stabla počinju cvjetati i donositi plodove u dobi od 5–7 godina, a primjerak srednje veličine može godišnje proizvesti čak oko 175 tisuća sjemenki. Biljka se nakon sječe dobro obnavlja iz debla i panja, pa se u zemljama podrijetla uzgaja u kratkim ophodnjama za ogrjev i tehničko drvo. U uzgoju u posudama u Europi brzina rasta znatno je ograničena, a biljka dugi niz godina ostaje grm ili malo stablo.
Cvjetanje i razmnožavanje
U područjima s izrazitim sušnim razdobljem stabla najčešće cvjetaju pri njegovu završetku ili na početku kišnog razdoblja; u Indiji glavni vrhunac cvatnje pada u ljetne i jesenske mjesece, a u istočnoj Africi - nakon kiša. Cvjetove oprašuju kukci, a pčele ih obilno posjećuju, zbog čega se bagrem nilski smatra vrijednom medonosnom biljkom. Mahune dozrijevaju nekoliko mjeseci nakon cvatnje i ne otvaraju se same; u prirodi ih jedu goveda, koze, antilope i slonovi, a sjemenke prolaze kroz probavni sustav životinja i rasprostranjuju se zajedno s izmetom. Upravo je taj mehanizam odgovoran za širenje vrste na pašnjacima Queenslanda, gdje goveda prenose sjemenke na velike udaljenosti.
Ekološki zahtjevi i tolerancija
Vachellia nilotica toploljubna je vrsta velike prilagodljivosti. Raste od razine mora do približno 1300 m nadmorske visine, lokalno i više, u klimi s prosječnom godišnjom temperaturom od 15 do 28 °C. Podnosi i višemjesečnu sušu i višemjesečne poplave - jedna je od rijetkih akacija koje rastu na glinastim, ekspanzivnim tlima poplavnih ravnica. Podnosi zaslanjena i alkalna tla te širok raspon pH vrijednosti (5-8). Slaba su joj točka mrazevi: sadnice i mlade biljke ugibaju pri prvim mrazevima, dok odrasla stabla pokazuju samo umjerenu, kratkotrajnu otpornost na slabe mrazeve. Kao mahunarka veže atmosferski dušik zahvaljujući kvržičnim bakterijama, pa raste i na siromašnim tlima te poboljšava njihovu plodnost.
Uzgoj u umjerenoj klimi
U hladnijim dijelovima Europe nilska akacija uzgaja se u posudama i zimi se premješta u svijetlu, hladnu prostoriju. Ljeti zahtijeva položaj na punom suncu - na terasi, balkonu ili u vrtu - gdje se za toplih dana može obilno zalijevati. Supstrat treba biti propustan, ali bogat hranjivima: mješavina vrtne zemlje s pijeskom i šljunkom, po potrebi uz dodatak gline, dobro oponaša prirodne uvjete. Gnojidba se primjenjuje umjereno jer biljka sama osigurava dušik; višak dušičnih gnojiva dovodi do mekanih, izduženih izboja.
Zimi je optimalna temperatura od 5 do 15 °C uz maksimalnu količinu svjetla; zalijevanje se smanjuje tako da se supstrat potpuno ne osuši, ali ni da stalno bude mokar. Tijekom zimovanja na tamnom i hladnom mjestu biljka može odbaciti lišće, koje ponovno izraste u proljeće nakon vraćanja na sunce. Trnje na mladim izbojima je oštro, pa su pri presađivanju i orezivanju korisne rukavice. Vrsta dobro podnosi orezivanje i može se oblikovati kao stabalce s jednim deblom, grm s više debala ili bonsai.
Uporabna primjena i gospodarski značaj
Nilska akacija jedno je od najvažnijih korisnih stabala suhih tropa. Iz njezine se kore dobiva guma, u Indiji poznata kao „indijska arapska guma”, koja se upotrebljava u tiskarstvu, bojenju, lijepljenju papira te proizvodnji tinti i slatkiša. Unutarnja kora sadrži 18-23% tanina, a mahune 12-27%, zbog čega se stoljećima upotrebljavaju za štavljenje kože i bojenje u nijanse od smeđe do crne. Drvo je teško (oko 830 kg/m³), tvrdo te otporno na vodu i termite - koristi se za poljoprivredne alate, kotače, dijelove plovila i namještaj, a izvrsno je i za ogrjev i proizvodnju drvenog ugljena. Lišće, mladi izboji i mahune cijenjena su krma za goveda, koze i deve tijekom sušnog razdoblja, iako visok udio tanina ograničava njihovu probavljivost. U narodnoj medicini kora, mahune i guma služe kao adstringensi kod proljeva i dizenterije, za ispiranje grla i njegu zubi; mlade grančice tradicionalno se upotrebljavaju kao štapići za čišćenje zubi.
Povijest, etimologija i kulturno značenje
Drvo je bilo poznato u starom Egiptu, gdje je pripadalo najvažnijim autohtonim drvenastim vrstama: od njega su se izrađivali čamci, alati i konstrukcijski elementi, a smola se upotrebljavala u medicini, slikarstvu i kao ljepilo. Ime roda Acacia potječe od grčkog akakia - tako se nazivala upravo ta biljka, vjerojatno od riječi akis, „trn”. Ime Vachellia podsjeća na Georgea Harveya Vachella, kapelana i sakupljača biljaka koji je djelovao u Kini u 19. stoljeću. Epitet nilotica znači „nilска”, a sinonim arabica, koji su upotrebljavali Lamarck i Willdenow, upućuje na Arabiju, odakle su u Europu stizale pošiljke smole. U Indiji je drvo poznato kao babul ili kikar, u istočnoj Africi i Australiji kao prickly acacia, a u Egiptu kao sant.
Izvan prirodnog areala vrsta je pokazala svoje drugo lice. Početkom 20. stoljeća unesena je u Queensland kao stablo za sjenu i stočnu hranu, a 50-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća osvojila je velika područja travnatih ravnica Mitchell Grass Downs te je uvrštena na australski popis korova od nacionalnog značaja. Ub||||SEGMENTS
Dla kogo jest ten gatunek
Akacja nilowa to propozycja dla osób, które lubią rośliny z historią i chcą mieć w kolekcji drzewo znane z Biblii, egipskich grobowców i podręczników agroleśnictwa. Sprawdzi się u kolekcjonerów roślin suchych regionów, miłośników bonsai poszukujących gatunku o szybko starzejącej się, bruzdowanej korze oraz u każdego, kto dysponuje słonecznym tarasem latem i jasnym, chłodnym miejscem zimą. Uprawa nie jest wymagająca, jeśli zapewni się dwa podstawowe warunki: dużo słońca i ochronę przed mrozem.
Podsumowanie
Vachellia nilotica (syn. Acacia arabica, Acacia nilotica) to szybko rosnące, ciernaste drzewo suchych regionów Afryki, Arabii i Indii, cenione za gumę, garbniki, drewno i paszę oraz za złociste, pachnące kwiaty i paciorkowate strąki. Toleruje suszę, zalewanie i gleby zasolone, lecz nie znosi mrozu, dlatego w klimacie umiarkowanym Europy uprawia się ją w pojemniku. Gatunek jest szeroko rozprzestrzeniony i pospolity w swoim zasięgu, nie figuruje wśród taksonów zagrożonych; w Australii i na niektórych wyspach uznawany jest wręcz za roślinę inwazyjną.
