Weberbauerocereus winterianus – kaktus winterianus
Weberbauerocereus winterianus stupasti je kaktus iz porodice Cactaceae, endem sjevernog Perua, gdje nastanjuje suhe andske doline regija Cajamarca i Ancash. Vrstu je 1962. godine opisao njemački istraživač kaktusa Friedrich Ritter, jedan od najplodnijih otkrivača sukulentne flore Južne Amerike. Biljka se ističe vitkim, mnogorebrastim izbojcima i gustim, zlatnožutim bodljama, koje u gornjim, cvatućim dijelovima izbojaka prelaze u duge, svilenkaste čekinje. U prirodi doseže veličinu manjeg stabla, ali u uzgoju godinama ostaje elegantan stup.
Rod Weberbauerocereus, koji je ustanovio Curt Backeberg, prema bazi Plants of the World Online obuhvaća osam vrsta koje rastu u Peruu i jednu koja doseže Boliviju. Svima su zajednički grmolik ili stabalast habitus, vunaste areole s čvrstim bodljama te veliki, cjevasti ili zvonoliki cvjetovi koji se uglavnom otvaraju noću. Sustavno se rod smatra prijelaznom skupinom između rodova Trichocereus i Cleistocactus, a neki su autori njegove vrste uključivali u rod Haageocereus ili široko shvaćen rod Echinopsis - zato se u literaturi susreću sinonimi Haageocereus winterianus i Echinopsis winteriana. Među sinonime pripadaju i Weberbauerocereus johnsonii, koji je opisao Ritter, te varijetet W. winterianus var. australis.
Botanički opis i habitus biljke
Odrasli primjerci imaju stabalast i snažno razgranat habitus: iz kratkog debla izrastaju brojni uspravni ili blago lučno povijeni izbojci, tvoreći široku krošnju. Biljka u cjelini doseže visinu od 4–6 m, a prema hortikulturnim izvorima raspon zrelih biljaka iznosi oko 2–3,5 m. Pojedinačni izbojci narastu do približno 2 m duljine i imaju tek 5–8 cm promjera, što biljci daje karakterističnu, vitku siluetu - potpuno drukčiju od one masivnih stupolikih kaktusa poput Trichocereus ili Pachycereus.
Izbojci su prekriveni s 20–30 niskih, tupih rebara visine do 5 mm, na kojima gusto sjede tamne, vunaste areole duljine do 4 mm. Iz svake areole izrasta 12–15 snažnih, igličastih središnjih bodlji duljine do 1,5 cm te 20–30 tanjih bočnih bodlji dugih 5–15 mm. Sve su svijetložute do zlatne boje, a budući da su areole smještene blizu jedna drugoj, bodlje susjednih rebara preklapaju se i potpuno zaklanjaju zelenu kožicu. U zoni cvatnje, na starijim, gornjim dijelovima izbojaka, areole dodatno stvaraju vrlo duge, savitljive, svijetložute do zlatne čekinje, koje dosežu do 7 cm duljine. One tvore rahav, svilenkast „plašt“ nalik pseudocefaliju, koji je najprepoznatljivija značajka odraslih biljaka.
Tempo rasta i razvoj
Kao i većina andskih stupastih kaktusa, Weberbauerocereus winterianus raste umjereno. Mlade biljke tijekom prvih godina razvijaju jednu stabljiku, koja u dobrim uvjetima godišnje naraste nekoliko do desetak centimetara. U prirodi se grananje pojavljuje tek nakon što biljka dosegne visinu od približno 1,8–2 m, dok biljke uzgajane u posudama obično ostaju jednokatne ili razvijaju bočne izboje nakon oštećenja vrha. Punu veličinu i drvenasti oblik postižu primjerci stari nekoliko desetljeća; riječ je o dugovječnoj vrsti čiji stari primjerci u prirodi vjerojatno premašuju starost od stotinu godina.
Razvoj biljke ima izražen sezonski ritam povezan s klimom andskih dolina, gdje kišno razdoblje pada ljeti, a zima je suha i hladna. U uzgoju biljka intenzivno raste od kasnog proljeća do rane jeseni, a zimi, na hladnoći i u suhim uvjetima, prelazi u mirovanje. To je razdoblje mirovanja neophodno za zdravlje i kompaktan oblik; tijekom toplog zimovanja u mraku izboji se izdužuju, stanjuju i gube gustoću trnova.
Cvjetanje i razmnožavanje
Cvjetovi se pojavljuju na zrelim izbojima, u zoni prekrivenoj čekinjama. Otvaraju se noću, što upućuje na oprašivanje moljcima ili šišmišima, i dugi su do 7,5 cm. Cvjetna cijev je smeđocrvena do zelenkasta i prekrivena crnosmeđom vunicom, a listići ocvijeća bijeli su ili nježno ružičasti. Nakon oprašivanja razvija se bačvasti plod promjera do 4 cm - u početku zelen, a tijekom dozrijevanja crvenkast, prekriven gustom tamnom dlakavošću. Sadrži brojne sitne crne sjemenke, kojima se vrsta u prirodi generativno razmnožava; u uzgoju se primjenjuju i vršne reznice te bočni izboji koji se ukorjenjuju nakon prosušivanja rane.
U europskim zbirkama cvjetanje je rijetkost jer zahtijeva primjerke više od jednog metra, odgovarajuće mase i starosti. Najveće izglede za cvjetanje imaju biljke uzgajane u stakleniku na punom suncu i uz hladno zimovanje. Za većinu uzgajivača glavna vrijednost vrste ipak ostaje njezin zlatni, gusti plašt trnova, koji krasi biljku tijekom cijele godine, neovisno o cvjetanju.
Zahtjevi okoliša i tolerancija
U prirodi Weberbauerocereus winterianus naseljava suhe, stjenovite padine andskih dolina, izložene snažnom sunčevom zračenju, velikim dnevnim temperaturnim kolebanjima i dugom sušnom razdoblju. Tla su kamenita, siromašna i izvrsno drenirana. Takvo stanište određuje potrebe biljke u uzgoju: treba puno sunca, mineralni supstrat i jasno razdvojena vlažna i sušna sezona. Iznimno je otporna na sušu, ali vrlo osjetljiva na zadržavanje vode, osobito na hladnoći.
Što se tiče otpornosti na mraz, vrsta se svrstava u zone USDA 9a–11. Vrtlarski izvori navode da dobro ukorijenjene biljke podnose kratkotrajne padove temperature do približno -6 °C, pod uvjetom da su supstrat i zrak potpuno suhi. Dugotrajan mraz, a osobito mraz praćen vlagom, oštećuje tkiva izboja. Gornja granica temperaturne tolerancije visoka je - biljka bez problema podnosi ljetne vrućine ako joj je osigurano strujanje zraka.
Uzgoj u umjerenoj klimi
U umjerenoj klimi Europe Kaktus Winterianus uzgaja se u posudama. Sadimo ga u duboku, stabilnu posudu s drenažnim otvorima, u mineralnu mješavinu krupnozrnatog pijeska, šljunka, plovućca ili lave, uz dodatak najviše jedne trećine kompostne zemlje. Položaj treba biti što sunčaniji - južni prozor, staklenik, a ljeti terasa ili balkon. Biljke koje nakon zime iznosimo na otvoreno treba nekoliko dana postupno privikavati na puno sunca kako bismo izbjegli ožegotine pokožice. Tijekom najvećih vrućina mlade primjerke možemo lagano zasjeniti u podnevnim satima.
Zalijevamo od proljeća do rane jeseni: obilno, ali tek kada se supstrat potpuno osuši. Od listopada postupno smanjujemo zalijevanje, a od studenoga do ožujka, tijekom hladnog prezimljavanja na temperaturi od 8–15 °C, gotovo uopće ne zalijevamo. Svijetlo, hladno i suho prezimljavanje ključno je za zdravlje biljke - sprječava truljenje i izduživanje izboja. Gnojimo štedljivo, svaka 3–4 tjedna tijekom vegetacije, gnojivom za kaktuse s niskim udjelom dušika. Presađujemo svake 2–3 godine u proljeće, štiteći ruke od bodlji debelim rukavicama ili trakom kartona. Od štetnika se najčešće pojavljuju brašnaste stjenice i crveni pauk, kojima pogoduje suh i ustajao zrak u prostorijama.
Primjena u ukrasnom vrtlarstvu
Weberbauerocereus winterianus prvenstveno je kolekcionarska biljka, cijenjena zbog rijetkosti i jedinstvenog izgleda. Vitke kolone prekrivene zlatnim bodljama dojmljivo se ističu uz kaktuse s tamnim ili bijelim trnjem, pa je prikladna kao soliter u velikoj posudi ili kao element višeg plana u kompozicijama sukulenata. U staklenicima i zimskim vrtovima s vremenom razvija raskošne, višepodne primjerke. U toplijim europskim regijama sa sredozemnom klimom može se saditi na otvorenom, u kamenjarima i na suhim, kamenitim padinama, gdje u potpunosti pokazuje svoj drvenasti habitus.
Povijest i etimologija naziva
Ime roda Weberbauerocereus odaje počast Augustu Weberbaueru (1871.–1948.), njemačkom botaničaru koji je desetljećima proučavao floru peruanskih Anda i autor je klasične monografije o vegetaciji Perua. Dio naziva „-cereus” potječe iz latinskog i znači svijeća, što upućuje na stupasti habitus. Vrstni epitet winterianus nadjenuo je Friedrich Ritter u čast svoje sestre Hildegard Winter (1893.–1975.), koja je u Njemačkoj vodila rasadnik kaktusa i godinama uvodila u uzgoj sjeme koje je njezin brat prikupljao tijekom ekspedicija po Južnoj Americi. Vrsta je formalno opisana 1962. godine u časopisu „Kakteen und andere Sukkulenten”. U kasnijim je taksonomskim obradama premještana u rodove Haageocereus i Echinopsis, ali aktualne taksonomske baze, uključujući Plants of the World Online, zadržavaju je u rodu Weberbauerocereus.
Za koga je ova vrsta
Ovo je biljka za ljubitelje stupastih kaktusa koji imaju vrlo svijetlo mjesto i mogućnost hladnog, suhog prezimljavanja. Cijenit će je kolekcionar andskih cereusa, uzgajivač koji traži neobičnu vrstu sa zlatnim trnjem te svatko tko ima staklenik ili zimski vrt i želi s vremenom uzgojiti raskošan, višepodni primjerak. Međutim, nije prikladna za tamnu prozorsku dasku ni za cjelogodišnji uzgoj na otvorenom u hladnijim europskim regijama. Uzgoj zahtijeva određeno strpljenje, ali sama vrsta nema posebnih prohtjeva osim osnovnih pravila: mnogo svjetla, malo vode, hladna zima.
Sažetak
Weberbauerocereus winterianus spaja vitak, elegantan habitus stupastog kaktusa s iznimno dekorativnim, zlatnim trnjem i svilenkastim dlačicama zrelih izdanaka. Potječe iz suhih dolina sjevernog Perua, otporan je na sušu i vrućinu, a u umjerenoj europskoj klimi zahtijeva uzgoj u posudi, sa sunčanim ljetom i hladnim, suhim prezimljavanjem. Na Crvenom popisu IUCN-a vrsta je navedena u kategoriji najmanje zabrinjavajućih (LC), a uzgoj iz sjemena i dalje je najjednostavniji način da se kolekcija obogati ovom rijetko dostupnom biljkom.
