Gliricidia sepium – meksička gliciridija

Gliricidia sepium (Jacq.) Kunth je drvo iz porodice mahunarki (Fabaceae), potporodice Faboideae i tribusa Robinieae. Jedna je od najraširenijih višenamjenskih drvenastih vrsta u tropima: pruža stočnu hranu, ogrjev, hlad za usjeve, materijal za žive ograde i zeleno gnojivo. Ljubiteljima egzotičnih biljaka zanimljiva je ponajprije kao brzorastuće drvce koje dobro podnosi orezivanje, s dojmljivim perastim listovima i ružičasto-ljubičastim cvjetovima.

Botanički opis i habitus biljke

U prirodnim uvjetima to je stablo ili velik grm koji obično doseže 10–12 m visine; američki izvori navode raspon od oko 5 do 15 m. Deblo je kratko, često zavijeno, promjera do 50 cm, a promjer uporabljivog dijela rijetko prelazi 40 cm. Kora je glatka ili blago ispucala, od sivkastobijele do tamnocrvenosmeđe boje. Biljka nema trnje.

Listovi su neparno perasti, dugi 15–40 cm, a sastoje se od 7–17 liski. Pojedina liskica duga je 3–6 cm i široka 1,5–3 cm. Lišće tvori laganu, prozračnu krošnju koja propušta dosta svjetlosti, zbog čega je stablo popularno za zasjenjivanje nasada.

Cvjetovi su tipične leptiraste građe, dugi oko 2 cm, smješteni na stapkama dugim 8–12 mm, u pazušnim grozdovima dugim 5–12 cm. Imaju deset prašnika, od kojih je devet sraslo, a jedan slobodan. Plod je plosnata mahuna dimenzija 10–15 × 1,2–1,5 cm, zelena dok je mlada, a žutosmeđa kad dozrije; sadrži 4–10 okruglastih smeđih sjemenki dugih oko 1 cm. Broj kromosoma iznosi 2n = 20.

Brzina rasta i razvoj

Gliciridija je jedno od najbrže rastućih stabala tropskog pojasa. U povoljnim uvjetima već ukorijenjeno stablo naraste do 3 m godišnje. Pionirska je, ruderalna vrsta – u prirodi brzo naseljava posječene površine i opožarena područja. Vatra uništava njezine nadzemne dijelove, no nakon kiša biljka ponovno izrasta iz korijenova vrata.

Odlično podnosi redovito orezivanje. U uzgoju za stočnu hranu orezuje se svaka 2–4 mjeseca na visini od 0,5–2 m, a nakon svakog orezivanja pušta mladice duge 1–2 m. Zbog te je osobine u tegli lako oblikovati u razgranat grm ili malo stablo s kupolastom krošnjom.

U sušnoj sezoni stablo obično odbacuje lišće, no uz dovoljno vlage u tlu može djelomično zadržati lišće. U uzgoju u posudama u Europi raste znatno sporije nego u tropima, a rast ponajviše ovisi o količini svjetlosti, temperaturi i veličini posude.

Cvatnja i razmnožavanje

Cvatnja je usko povezana s izmjenom godišnjih doba. U prirodnom području rasprostranjenosti počinje ubrzo nakon najkraćeg dana u godini (prosinac–siječanj), kada stablo odbacuje lišće i počinje sušna sezona. Ružičasti do ljubičasti cvjetovi, često s bijelim premazom i svijetložutom mrljom pri dnu zastavice, pojavljuju se na bezlisnim izbojima, stvarajući vrlo dekorativan prizor. Na većim nadmorskim visinama cvatnja može kasniti oko dva mjeseca. Cvjetove rado posjećuju pčele, a smatraju se vrijednim izvorom pčelinje paše.

Mahune dozrijevaju za 40–55 dana od cvatnje, a njihovo rasijavanje traje oko 20 dana. Zrele mahune pucaju i izbacuju sjeme na određenu udaljenost od stabla. U prirodnom području rasprostranjenosti i u tropskom uzgoju vrsta se vrlo lako razmnožava i vegetativno: debele, odrvenjele reznice izbojaka duge 0,5–2 m, zabodene u tlo, ukorjenjuju se nakon nekoliko tjedana – na tome se temelji tradicija „živih stupova” za ograde.

U uzgoju u posudama u Europi cvatnja nije redovita. Potiču je obilje svjetlosti, jasno izraženo razdoblje mirovanja uz ograničeno zalijevanje te biljka koja je već dosegla zrelost.

Zahtjevi za okoliš i tolerancija

Vrsta potječe iz sezonski suhih tropskih šuma. U prirodi raste od razine mora do oko 1200 m nadmorske visine (u uzgoju do 1500–1600 m), uz prosječnu godišnju temperaturu od 20–29 °C i oborine od 900–1500 mm te sušnu sezonu koja traje oko pet mjeseci. Ipak, podnosi oborine od oko 630 do više od 3500 mm godišnje te visoke temperature do oko 42 °C.

Što se tiče tla, iznimno je prilagodljiva: raste na pjeskovitim, glinastim, vapnenačkim i vulkanskim tlima, uključujući plitka i erodirana. Prema Wikipediji najbolje uspijeva na kiselim tlima (pH 4,5–6,2), dok USDA NRCS navodi da joj odgovara raspon pH 5,0–8,5. Podnosi određenu zaslanjenost i vjetar. Međutim, ne podnosi trajno natapanje korijena.

Otpornost na mraz je ograničena. Prema FAO-u i PROSEA-i, biljka podnosi blagi noćni mraz, ali ne i dugotrajan mraz; u vrtlarskoj literaturi navode se USDA zone 10–11. Wikipedia navodi da starija stabla mogu preživjeti kratkotrajan pad temperature do oko −8°C, no u uzgoju na to ne treba računati.

Uzgoj u umjerenoj klimi

U Poljskoj i većem dijelu srednje Europe gliciridija se uzgaja kao biljka u posudi. Od druge polovice svibnja do rujna može stajati na otvorenom, na sunčanom mjestu zaštićenom od vjetra. Kad se noćne temperature počnu spuštati ispod približno 10°C, biljku premještamo u kuću, zimski vrt ili grijani staklenik.

Najbolje prezimljava u svijetloj prostoriji na temperaturi iznad 15°C, uz ograničeno zalijevanje. U hladnijim uvjetima biljka može odbaciti lišće i ući u stanje mirovanja, što je u skladu s njezinim prirodnim ritmom; supstrat tada treba biti tek blago vlažan. U proljeće, kako dani postaju dulji, ponovno redovito zalijevamo i gnojimo.

Supstrat treba biti propustan – dobro se pokazuje mješavina univerzalne zemlje s dodatkom pijeska ili perlita te drenažnim slojem na dnu posude. Tijekom sezone zalijevamo kad se površinski sloj osuši. Kao biljka iz porodice mahunarki, koja živi u simbiozi s kvržičnim bakterijama, ne zahtijeva intenzivnu gnojidbu dušikom; dovoljno je umjereno, uravnoteženo gnojenje svakih nekoliko tjedana od proljeća do kraja ljeta. Presađujemo kad korijenje ispuni posudu, najbolje u proljeće.

Formativnu rezidbu najbolje je obaviti u proljeće, prije početka vegetacije. Stablo dobro podnosi čak i snažno skraćivanje izboja, čime se može održavati na veličini prilagođenoj prostoru.

Primjena u ukrasnom vrtlarstvu

U tropskim zemljama gliciridija je uobičajeno stablo uz ceste, u parkovima i živicama, a u vrijeme cvatnje privlači pozornost ružičastim oblakom cvjetova na golim granama. Sadi se kao stablo za sjenu na plantažama kakaovca, kave i čaja te kao živi oslonac za vaniliju i papar.

U našoj klimi ova je biljka atraktivna za uzgoj u posudi i kao primjerak za zimski vrt. Lagani, perasti listovi dobro se slažu s palmama, cikasima i drugim tropskim biljkama. Dobro podnosi orezivanje, pa se može oblikovati u malo stablo.

Kulturno značenje, povijest i etimologija naziva

Ime roda Gliricidia potječe od latinskih riječi koje znače „ubojica miševa” i upućuje na tradicionalnu uporabu sjemenki, kore i lišća za izradu otrova za glodavce. Epitet sepium znači „živica” i odnosi se na nekadašnju uporabu stabla kao žive ograde. Vrstu je opisao Jacquin kao Robinia sepium, a današnje ime dao joj je Kunth.

Španjolski naziv madre de cacao („majka kakaovca”) kalk je nahuatlskog izraza cacahuanāntli i odnosi se na ulogu stabla koje kakaovcu pruža hlad. U mnogim zemljama regije poznata je i kao mata ratón. Gliricidia se uzgajala u obje Amerike još u pretkolumbovsko doba, a danas je raširena u cijelom tropskom pojasu.

Vrsta je blisko srodna vrsti Gliricidia maculata. Dugo su se oba naziva smatrala sinonimima, no prema POWO-u (Kew) G. maculata danas je prihvaćena vrsta, rasprostranjena od jugoistočnog Meksika do Gvatemale, a naziv G. maculata var. multijuga naveden je kao sinonim za G. sepium. U vrtlarskoj i trgovačkoj literaturi oba se naziva i dalje često upotrebljavaju naizmjenično.

Kome je ova vrsta namijenjena

Meksička gliricidija dobar je izbor za one koji žele brzo dobiti upečatljivu egzotičnu biljku u posudi i ne zaziru od redovitog orezivanja. Preporučujemo je početnicima koji vole tropske biljke i imaju svijetlo mjesto za prezimljavanje, kao i kolekcionarima mahunarki, vlasnicima zimskih vrtova te svima koje zanimaju korisne tropske biljke, uključujući agrošumarstvo.

Sažetak

Gliricidia sepium odlikuje se brzim rastom, tolerancijom na teške uvjete i dekorativnom cvatnjom. U Europi se mora uzgajati u posudi i prezimljavati u toploj, svijetloj prostoriji, no zauzvrat pruža bujan rast i lako se oblikuje. Prema Crvenom popisu IUCN-a vrsta ima status najmanje zabrinjavajuće vrste (LC), a u nekim tropskim regijama u koje je unesena smatra se invazivnom.