Hardenbergia comptoniana – australska glicinija

Hardenbergia comptoniana, na poljskom poznata kao australska glicinija, jedna je od najukrasnijih penjačica flore jugozapadne Australije. Pripada porodici mahunarki (Fabaceae), potporodici Faboideae i jedna je od samo triju vrsta u rodu Hardenbergia. Njezin najbliži i u Europi poznatiji srodnik jest Hardenbergia violacea, od koje se lako razlikuje po lišću: H. comptoniana ima listove sastavljene od uskih liski, dok H. violacea ima jednostavne listove.

Botanički opis i izgled biljke

To je zimzelena biljka penjačica ili, u nedostatku potpore, polegli polugrm. Izbojci su goli i blago rebrasti, bez trnova. Listovi su naizmjenično raspoređeni i sastavljeni, najčešće trodijelni, premda se mogu pojaviti i listovi s četiri ili pet liski. Liske su tamnozelene i sjajne, usko linearne do jajaste; mogu narasti do 15 cm u duljinu i od 1 do 6 cm u širinu. Pri dnu lisnih peteljki nalaze se sitni palistići, koji ostaju i na starijim listovima.

Cvjetovi imaju klasičnu leptirastu građu: zastavicu, dva krilca i lađicu. Vjenčić je dug oko 10–11 mm. Cvjetovi su skupljeni u viseće grozdove koji u punom cvatu mogu gotovo potpuno prekriti lišće. Uobičajena je boja ljubičasta, lila ili tamnoplava, no poznati su i oblici s ružičastim i bijelim cvjetovima. Na zastavici su vidljive dvije bijele pjege, po čemu se ova vrsta razlikuje od H. violacea, čije su pjege svijetložutozelene.

Brzina rasta i razvoj

Australska glicinija brzo raste. U povoljnim uvjetima može u dvije godine prekriti površinu od oko 3 × 3 m, a nakon što se ukorijeni, brzo se penje po ogradama, rešetkama, pa čak i krošnjama drveća. U vrtovima obično naraste od 1 do 3 m u visinu i približno toliko u širinu, premda joj se izbojci mogu protezati mnogo metara ako imaju po čemu se penjati. Znatno je bujnija od H. violacea pa u prirodi i vrtu može ugušiti manje biljke preko kojih se penje.

U uzgoju u posudama rast je prirodno sporiji i ograničen veličinom posude, što u europskim uvjetima može biti prednost – biljku je tada lakše nadzirati i premjestiti na zimu. Vrsta dobro podnosi rezidbu, čak i snažnu, pa joj se oblik i veličina mogu prilagoditi bez štete za cvatnju, pod uvjetom da se orezuje nakon cvatnje.

Cvatnja i razmnožavanje

U svojoj domovini biljka cvate od kasne zime do proljeća – ovisno o izvoru i staništu, od lipnja ili srpnja do listopada ili studenoga. Pri uzgoju u posudama na sjevernoj polutki cvatnja se obično pomiče na kraj zime i proljeće, što je čini vrijednom biljkom za svijetle i hladne prostorije. Cvjetove rado posjećuju kukci, a lišće je hrana gusjenicama izvornih australskih leptira.

Nakon cvatnje razvijaju se glatke, sivosmeđe, valjkaste mahune duge oko 3,5 cm. Za vrućih ljetnih dana zrele mahune pucaju, katkad uz čujan prasak, izbacujući sjemenke. Sjemenke imaju bijele, masne privjeske koji privlače mrave – kukci ih odnose u gnijezda i zakapaju, čime pomažu biljci da se širi u prirodi. Tvrda ovojnica omogućuje sjemenkama da zadrže klijavost dugi niz godina. Osim generativnim razmnožavanjem, vrsta se lako ukorjenjuje i iz reznica iz poluodrvenjelih izboja iz tekuće godine.

Zahtjevi za okoliš i otpornost

Prirodno stanište vrste obuhvaća obalnu ravnicu Zapadne Australije, od Geraldtona do Albanyja: dine, vapnenačka tla i pješčane ravnice, a dalje u unutrašnjosti i šume na pjeskovitim i glinastim tlima. Regija ima sredozemnu klimu sa suhim, toplim ljetima i blagim, kišnim zimama. Zbog takvog podrijetla biljka nakon ukorjenjivanja dobro podnosi sušu, a potrebno joj je propusno tlo koje ne zadržava višak vode.

Biljka podnosi širok raspon pH-vrijednosti tla – od kiselog, preko neutralnog, do alkalnog – iako mnogi vrtlarski izvori navode da joj najviše odgovara blago kiselo tlo, pH-vrijednosti oko 5,5–6,0. Raste na punom suncu i u laganoj polusjeni; neka zapažanja pokazuju da najbolje uspijeva na djelomično zasjenjenom mjestu. Otpornost na mraz joj je ograničena: izvori se razlikuju, od navoda da je „malo otporna, do oko 0 °C” do toga da „podnosi slab do umjeren mraz”. Najsigurnije je smatrati da odgovara USDA zonama 9–10, a u zoni 9 može djelomično izgubiti lišće.

Uzgoj u umjerenoj klimi

U Poljskoj i većem dijelu srednje Europe australska glicinija ne može prezimiti na otvorenom, pa se uzgaja u posudi. Od proljeća do jeseni može stajati na terasi, balkonu ili u vrtu, na sunčanom ili blago zasjenjenom mjestu, zaštićenom od jakog vjetra. Prije prvih mrazova treba je premjestiti u svijetlu, hladnu prostoriju bez mraza – zimski vrt, negrijanu verandu ili svijetlo stubište. Hladno prezimljavanje pogoduje stvaranju pupova i cvatnji krajem zime.

Posuda treba imati otvore za odvod vode, a supstrat treba sadržavati zemlju za biljke s dodatkom pijeska, sitnog šljunka ili perlita, kako bi voda mogla slobodno otjecati. Ljeti zalijevajte umjereno i pustite da se površinski sloj supstrata prosuši; zimi zalijevanje svedite na minimum, u skladu s nižom temperaturom. Gnojite štedljivo: biljka, kao i mnoge mahunarke, živi u simbiozi s kvržičnim bakterijama i ne treba velike količine dušika. Tijekom vegetacije dovoljan je blagi tekući gnoj. Penjačici osigurajte čvrst oslonac – rešetku, obruč ili mrežu – i orežite je nakon cvatnje kako bi zadržala kompaktan oblik.

Primjena u ukrasnom vrtlarstvu

U zemljama s blagom klimom Hardenbergia comptoniana popularna je penjačica za prikrivanje ograda i zidova, prekrivanje pergola i rešetki te kao pokrivač tla za stabilizaciju padina. Dobro podnosi suha, pjeskovita staništa pa se često koristi u obalnim vrtovima i gradskim zelenim površinama. Može se oblikovati i uz potpornje, a zahvaljujući tome što podnosi orezivanje prikladna je za jednostavne topijarne oblike.

U srednjoj Europi najbolje izgleda kao biljka za oranžerije, zimske vrtove i velike tegle na terasama. Vođena uz obruč ili rešetku stvara dojmljiv prizor, a viseći grozdovi ljubičastih cvjetova pojavljuju se u razdoblju kada se većina biljaka tek počinje buditi. Dobro se slaže s drugim biljkama koje vole mediteranske uvjete, poput maslina, citrusa i australskih biljaka.

Kulturno značenje, povijest i etimologija naziva

Vrstu je početkom 19. stoljeća opisao Henry Cranke Andrews kao Glycine comptoniana, dakle u okviru roda od kojeg potječe hrvatska riječ „glicinija”. Vrstni epitet posvećen je Mary Compton, prvoj markizi od Northamptona, u čijem je vrtu u Engleskoj biljka procvjetala; upravo ju je ona uvela u uzgoj 1810. godine. Sadašnji naziv vrsti dao je George Bentham 1837. godine. Naziv roda Hardenbergia odaje počast Franziski, grofici von Hardenberg.

U Australiji je biljka poznata pod nazivima native wisteria, native lilac i wild wisteria climber, što odražava njezinu sličnost s glicinijom i jorgovanom. Već više od dvjesto godina uzgaja se u vrtovima izvan Australije i ubraja se među klasične australske biljke u uzgoju.

Kome odgovara ova vrsta

Australska glicinija dobar je izbor za one koji imaju svijetlo, hladno mjesto za prezimljavanje biljaka i traže penjačicu koja cvate izvan glavne sezone. Svidjet će se ljubiteljima australskih i mediteranskih biljaka, vlasnicima zimskih vrtova i oranžerija te onima s vrtovima u blažim krajevima južne Europe, gdje se može uzgajati na otvorenom. Njezini zahtjevi su umjereni: mnogo svjetla, propustan supstrat, umjereno zalijevanje i prezimljavanje bez mraza – zato će se s njom snaći i manje iskusni uzgajivači.

Sažetak

Hardenbergia comptoniana brzorastuća je zimzelena penjačica iz porodice mahunarki, s uskim trodijelnim listovima i obilnim visećim grozdovima ljubičastih cvjetova. Potječe s obale jugozapadne Australije, podnosi sušu i različite vrste tla, ali samo slabe mrazove (USDA 9–10), pa se u srednjoeuropskoj klimi uzgaja u teglama i prezimljava na svijetlom, hladnom mjestu. U svojem prirodnom arealu vrsta nije ugrožena – Florabase (herbarij Zapadne Australije) svrstava je u kategoriju „not threatened”. Procjena IUCN-a za ovu vrstu nije dostupna.